Priča jednog oca
Bože, zašto baš meni? Što sam ti skrivio? To su pitanja i riječi očajnog oca kojem se upravo srušio svijet i sve njegove vrijednosti i ljepote strašnim saznanjem da je najveće zlo današnjice napalo moje dijete, mog devetnaestogodišnjeg sina. Tisuće puta isto pitanje „Zašto?“
Osjećao sam nemoć i bespomoćnost, ali odgovora na pitanje nije bilo. Iz mene je izvirao bijes i očaj. Zajedno sa suprugom, majkom slomljenom od boli i tuge, donosimo odluku boriti se i tražiti izlaz.
Prvo nama znano rješenje bila je medicina – liječnici i bolnica. Već drugi dan bili smo u Zagrebu. Mislili smo kako će bolnica pomoći. Nadali smo se i molili Bogu. Još se osjećam izdanim. Bili smo u Vrapču. Hodamo nas troje prema šestom odjelu i prolazimo kroz prostrano dvorište između bolničkih paviljona. Vidim tužna lica i tužne oči iza prozora ispred kojih su rešetke. Ponovo se pitam što ćemo mi ovdje. Nakon nekoliko minuta liječnik nas uljudno prima, pojašnjava i opet me šokira kad pita mogu sina zna li gdje je došao. Sin odgovara – u psihijatrijsku bolnicu. „Ne, dragi“, kaže liječnik, „znaš li ti kako narod zove ovu ustanovu?“ Ne znajući odgovor on mu kaže „Odličan si učenik, imaš dobre roditelje i ne kriviš ih za svoje stanje, a došao si u „ludnicu“. Pa što ćeš ti ovdje?“
Vraćamo se kući, a sina ostavili u „ludnici“. Ne progovaramo ni jednu riječ na putu kući. I tako danima i noćima. Idemo u posjete ponekad skupa, a ponekad zasebno. Vidi se napredak, on je dobar pacijent. Kad prolazim onim dvorištem uvijek me prate iste tužne oči (neki mi čak i mašu i govore nešto). O moj Bože, zašto?
Nakon nekoliko mjeseci specijalisti rekoše „Evo sinko, ovo je sve što mi možemo učiniti. Ako se vratiš u zdravu sredinu biti će sve u redu“. I vratili smo ga kući jer je, kao, sve u redu. Prividan mir. Odlazi na psihoterapiju. Razgovaramo, pokušavamo živjeti i ne zapostavljati našeg drugog sina koji ima petnaest godina. Divno mlado stvorenje – potpuna suprotnost starijem: sretan, odlučan, zna što želi. Stiglo je ljeto i sve što ono nosi. Repriza. Stariji sin opet ide u tužno Vrapče. Nakon mjesec dana vraća se kući i otkriva kako je besmisleno ovakvo liječenje. Pada odluka – tražimo terapijsku zajednicu. Odlazimo odvojeno kako bi skupili što više saznanja. Nakon razgovora sa nepoznatim ljudima vraćamo se kući svaki sa svojom pričom. Moja priča je obična, a njena šokantna. Plačem, riječi ne izlaze. Oni me hrabre i radosno pričaju o nekoj zajednici, kažu „Cenacolo“.
Rekao bih par riječi o sebi prije nego zaključim ovaj dio priče. Rođen sam prije 57 godina u zdravoj seoskoj obitelji sa dva brata i sestrom. Bio sam željan zanata i postao automehaničar. Težio sam tome da budem najbolji. Oženio sam se s 25 godina s curom iz gradske obitelji (majka učiteljica i otac službenik). Živjeli smo sami i stvarali obitelj. U našem domu se nikad nisu veličale ni promovirale loše stvari. Dolaze devedesete godine, godine rata i neizvjesnosti. Ostali smo živi, ali ranjeni nekim drugim stvarima. Na dan upoznavanja zajednice Cenacolo počinje novo razdoblje mog života.
Utorak je dan kad se vrše pripreme za upoznavanje i ulazak u zajednicu. Jedva pronalazimo kuću za pripreme. U njoj se nalazi tridesetak obitelji. Pozdravlja nas stariji roditelj i kaže „Glavu gorem na pravom ste mjestu, samo vjerujte“. Pojašnjava nam kako je ovo vjerska zajednica u kojoj se radi i moli i sad kad smo suočeni s problemom moramo vjerovati i mijenjati se. To „mijenjati se“ mi odzvanja u glavi. Kako je to moguće ako sam od Boga napušten? Vraćamo se kući (bez riječi) i još mi zvone zadnje riječi („Kad sam mogao ja možete i Vi“). Nakon 3 i pol mjeseca sin je pozvan na radni dan u Međugorje. Vozimo ga i ostavljamo tamo, a mi idemo u razgledavanje. Bura je i pada kiša. Polako idemo prema postajama križnog puta. Susrećemo razne ljude. Razmišljam o tome zašto su oni tu i zašto sam ja tu. Za tjedan dana ostavljamo ga. Dečki kažu: „U dobrim je rukama“. Na putu stajemo popiti kavu. Odlazim opati ruke kad odjednom počinju teći suze i ne mogu ih zaustaviti. Ne znam jesu li suze radosnice ili od tuge. Prijatelji iz zajednice kažu kako je najgore prošlo i kako će biti bolje. Počinjem vjerovati i vraćam samopouzdanje. Vraća se život. Upoznajemo nove prijatelje. Dobivamo blagoslov kakav dobivaju naša djeca po završetku programa. Izgleda da je na mene djelovao. Zajednica mi ulazi u srce, mijenjam se i prihvaćam izazove. Na dan susreta sa sinom opet suze, ali ne moje već našeg mlađeg sina. Stariji sin nam kaže kako mlađi nije dobar i kako ga treba tuči, ali mi ne razumijemo što nam je želio reći. Nakon tri mjeseca otkrivamo kako je naš mlađi sin pao. Opet šoi, tuga i nevjerica. A ima tek šesnaest godina. Pomišljam na najgore, ali sjećam se svega i krećemo ispočetka. Vodimo ga u zajednicu, a on to teško prihvaća i bježi. Uskoro i on ide u Međugorje. Gle čuda! Pa to je postala moja sudbina. Kreće promjena na bolje. Prihvaća zajednicu (možda zato što je brat u blizini). Nakon dvije godine premjestili su starijeg sina u Italiju, a mlađeg u Irsku. Stariji sin se vraća kući, a mlađi ostaje u Irskoj. Ljubav je jača od svega! Idemo na vjenčanje, rađaju se djeca idemo na krštenja. Čime sam zaslužio ovu radost?
Nakon svega jamčim životom kako se naš trud isplatio. Vjerovali smo, upoznali puno prijatelja, promijenili se. Za sebe kažem da sam dobio mnogo darova, druge prioritete u životu i spoznao kako te darove moram i dijeliti sa onima koji su u potrebi – to mi je najveća nagrada za sve što sam preživio u zadnjih 14 godina. Nikad ne smećem s uma da sam sretan otac dvojice liječenih ovisnika i da sam, kao i Vi – ni ljepši ni pametniji. Ako sam mogao ja možete i Vi. Samo trebate prihvatiti, vjerovati i mijenjati se.
