Ovisnička prošlost
Moja obitelj nije bila imućna, ali imali smo dovoljno za pristojan život i nikad nam ništa nije nedostajalo. Nakon naoko mirnog djetinjstva sestra i ja smo shvatile kako se iza skladnog braka naših roditelja krije teška netrpeljivost, mržnja i gorčina koje su jačale svakim danom i dovodile do fizičkog obračunavanja među njima.
Otac je sve češće kući dolazi pijan i tada bi počinjao pakao. Majka bi se ujutro ustajala uplakana i puna modrica. Kad bih ju nešto pitala bijesno bi mi odgovarala da joj ne smetam, da sam bezobrazna kao i moj otac i da joj se gubim s očiju. Ja sam se tada povlačila u sobu i pitala što sam krivo učinila.
Mislila sam da me ne vole i počela gubiti samopouzdanje. Najviše me pogodilo kad je otac rekao majci da sam se rodila greškom i da ju je oženio samo zato jer je bila trudna. Imala sam samo 15 godina kada sam počela izlaziti i ostajati vani do jutra. Mislila sam kako će me majka zabrinuto čekati i vikati na mene, ali ništa od toga. Ona je spavala. Ubrzo je otac pokupio kofere i otišao kod druge žene. Moja obitelj se raspala i osjećala sam se kao da nigdje ne pripadam i nemam nikoga. Majka se nije znala nositi sa životom i svako malo bi dogodila muškarce u našu kuću koji bi prespavali i otišli. Pokušala sam joj dati do znanja da mi treba pomoć i da sam ranjena i nesigurna, ali ona je samo gledala sebe.
Moj put u pakao uskoro je počeo. Nizale su se zabave i izlasci. Ponudili su mi nešto za opuštanje i probala sam, ali nisam ništa osjetila. Rekli su mi kako moram probati više puta i probavši još jednom osjetila sam ugodan osjećaj koji me cijelu preuzeo. Ne sjećam se što se dalje događalo, samo sam se ujutro probudila u krevetu s nekim mladićem. Prijateljica mi je ponudila nešto jače. Euforija i dobro raspoloženje vratili su mi iluziju da mi nitko ništa ne može, da sam jaka, hrabra i nitko mi više ne može nanijeti bol. Na žalost tada nisam znala da će mi svaki put tijelo tražiti sve više droge. Moj diler je dobro znao kroz što prolazim i da može sa mnom raditi što god hoće kad upadnem u krizu. Spavala sam s nepoznatim muškarcima za novac.
Gadila sam se sama sebi ali potreba za drogom bila je jača, a ljudske i moralne vrijednosti više nisu postojale. Počela sam krasti što god sam mogla i što god se moglo unovčiti da bi podmirila svoju potrebu za drogom. Više nisam vidjela izlaza, padala sam u sve veću depresiju, a krize su bile sve veće i bolnije. Shvatila sam da mi je droga potrebna poput zraka koji udišem. Jednog dana policajac me uhvatio dok sam krala u trgovačkom centru i odveo u postaju. Tko zna, možda mi je tada spasio život jer bih nastavivši živjeti onim načinom života do sada vjerojatno umrla od predoziranja. Sudac je pozvao moju majku koja je došla sva uplakana govoreći kako ne vjeruje da se njena djevojčica drogira. Kasnije sam saznala da tako reagira većina roditelja – ne žele priznati sebi ni drugima da im je dijete ovisnik.
Moja sestra nije bila poput mene. Nju su životne nedaće ojačale – preselila se u drugi grad, zaposlila, udala i ima sretnu obitelj.
Kako sam bila maloljetna sudac mi je odredio obaveznu mjeru liječenja u centru za prevenciju ovisnosti. Opet sam imala sreće: preuzela me liječnica koja mi se potpuno posvetila. Dala mi je snagu, ljubav, sigurnost, i sve ono što nisam imala u svom domu. Razgovarajući s njom shvatile smo da je za mene najbolje rješenje komuna. Moja draga liječnica psihijatrica dobro je utjecala i na moju mamu koja je promijenila stil života i posvetila se meni. Ulazak u komunu bio je užasan. Svih sam doživljavala kao neprijatelje, a detoksikacija i apstinencijska kriza su mi bili najgori period u životu. Kako je vrijeme prolazilo počela sam surađivati, raditi na sebi i ojačala sam. Stekla sam nova prijateljstva, a vrijeme u komuni počelo je brzo prolaziti.
Bilo je uspona i padova, ali uspjela sam. Izašla sam iz komune, ali čekali su me novi izazovi: gdje naći posao bez da otkrijem svoju prošlost? Možeš biti najbolji radnik, ali pečat prošlosti zatvara sva vrata. Uz maminu pomoć se uspijevam zaposliti u jednom dućanu. Mama i ja smo uspostavile normalan odnos, ali prijateljica i dalje nemam jer izbjegavam staro društvo, a u novo se ne uklapam.
Jednog lijepog dana u moj dućan ulazi naočit i simpatičan mladić. Započeli smo razgovor, razmijenili brojeve telefona i nakon par izlazaka shvatili da smo stvoreni jedno za drugo. Godina dana je proletjela i bila mi je jedna od najljepših životnih razdoblja. Zaprosio me. Ne bi bilo sretnije od mene da me i dalje nije pritiskala prošlost. Znala sam da sam mu odmah trebala reći da sam bivša ovisnica, ali strah da ću ga izgubiti bio je jači. Jednom prilikom sam ga pitala što misli o ovisnicima i on je rekao kako misli da su oni bolesni i da im nema pomoći. Rekla sam mu da postoje komune, ali on je ostajao pri svome govoreći kako ovisnicima nema pomoći. Nemoćno sam šutjela i pitala se što dalje. Pitala sam majku za savjet. Mama se nasmiješila i rekla mi da odem do svoje dobre vile doktorice i pitam za savjet. Kad me doktorica ugledala prvo se zabrinula, no kad sam joj ispričala svoj problem odahnula je. Ispričala sam joj kako me strah da će me on napustiti kad sazna istinu. Pokušala me umiriti. Pozvala ga je na razgovor i kad mu je rekla istinu njegovo lice je promijenilo boju. U nevjerici je gledao mene pa doktoricu. Dok mu je ona objašnjavala da nisu svi ovisnici isti i da ima puno primjera gdje se sve dobro završi ja sam izašla iz ordinacije i počela besciljno lutati ulicama uvjerena da će me prošlost pratiti cijeli život. Sreća da nisam naletjela na dilera jer bih, onako jadna i izgubljena, vjerojatno opet pala. A onda sam zastala i zapitala se koga ja to želim povrijediti. Zaručnika, sebe ili svoju dragu doktoricu koja mi je svojim trudom, povjerenjem i ljubavlju pomogla da se vratim normalnom životu. Polako sam krenula kući, a tamo su me zabrinuto čekali Ivan i doktorica. Moja dobra vila me pogledala u oči i zadovoljno se nasmiješila, klimnula glavom i otišla.
Dragi i ja smo se ubrzo vjenčali, a danas imamo dvoje djece i živimo sretno uz sretne bake koje svoju ljubav poklanjaju unucima.
