Nada umire zadnja
Sjedim u mom malom stanu i naviru sjećanja. Mali ružičasti smotuljak u mojim rukama ispunjava me neopisivom srećom. Imam osjećaj da imam sve blago ovog svijeta dok u rukama držim svog sina. I tako iz dana u dan smijeh i radost nakon svakog novog pokreta, radost nakon svake izgovorene riječi. Njegovo djetinjstvo je brzo proletjelo i dolazi taj famozni pubertet. E sad će biti problema, pomislila sam s osmjehom jer sam mislila na pozitivne probleme poput prve ljubavi. Muž i ja smo bili uvijek u žurbi: gradnja kuće, posao… Nismo imali vremena pratiti njegovo ponašanje. Često smo razgovarali, ali sve je to bilo na brzinu jer smo bili preopterećeni obavezama. I najednom bum – on se mijenja. Nije to više ono veselo dijete koje se uvijek smije i izvodi gluposti predamnom. To je netko drugi: mrzovoljno, bezvoljno, neprepoznatljivo biće. Nije moj sin. Sad znam da sam trebala reagirati, ali mislila sam da je to samo prolazna faza (kao i mnogi drugi roditelji). Došlo je vrijeme izlazaka. Govorio je da će ostati vani do ponoći, a ostajao je do jutra. Svoj čudan izgled pravdao je kojom pivom. Stalno telefoniranje, dugo spavanje, izostanci iz škole, cjelonoćni izlasci… Sve mi je to trebao biti alarm da nešto ne štima, ali sam se tješila misleći kako će proći.
Obmana samih sebe velika je greška nas roditelja. Istinu, nažalost, prihvatimo onda kad je dijete već u velikim problemima. Muž je problem negirao jer je sina smatrao budaletinom koja ništa ne vrijedi i od kojeg neće biti ništa. Ja (guska) sam gurala glavu u pijesak sve do jednog kasnog noćnog poziva koji je sve promijenio. Čudan muški glas mi je rekao da je moj sin na heroinu. Odsjekle su mi se noge. Imala sam osjećaj da se zidovi oko mene skupljaju i da ću se ugušiti. Bijes, nevjerica, suze… Bezbroj osjećaja prolazilo je kroz mene, a ja kao kip. Probudila sam muža i zajedno smo čekali Ivanov povratak kući. Ugledavši ga onako čudnog i sa staklenim pogledom bilo mi je jasno da je moj sin ovisnik. Od tog dana više ništa nije bilo isto. Počela je borba koja traje i dan danas. Bilo je tu uspona i padova, lažnih obećanja… Obilazili smo mnoge liječnike, psihijatre, otvarali mnoga vrata tražeći pomoć. Tada sam shvatila da se borim s nečim nepoznatim i velikim što nema oblik, a toliko je veliko da prijeti mom djetetu da mu oduzme život.
Rekla sam sama sebi da neću odustati i krenula u neizvjesnu borbu za život svog sina. Čuli smo za zajednicu Cenacolo i pošli na sastanak roditelja. Kad su nas pitali na čemu je naš sin naivno smo odgovorili da je on mali ovisnik i kako je samo malo probao. Koja zabluda. Kad su nam nakon razgovora s njim rekli da nema droge koju nije probao mislili smo da govore o nekom drugom.
Drugi savjet bio je da ga izbacimo iz kuće ukoliko ne pristane na liječenje. Ma jesu li oni ludi? Gdje će jesti? Gdje će spavati? To je moje dijete. Dolazeći na sastanke shvatila sam da je to jedini put da spasim sina. Što smo rekli to smo i učinili – odbio je liječenje i mi smo ga izbacili iz kuće. On odlazi, a moje srce se lomi na tisuće komadića i postaje kockom leda. Nema više mirnog spavanja: ja sam samo robot koji ispunjava obaveze, a misli su mi negdje drugdje. Sin mi govori da je gladan, žedan i prljav, ali ne popuštam. Nakon 20 dana dolazi pred kuću i pita smije li ući. Rekla sam mu da može, ali zna pod kojim uvjetom. Bez riječi uzima slušalice i zove komunu te nakon mjesec dana odlazi u nju. Spas. Olakšanje. Prvi put nakon mjesec dana normalno jedem, spavam i živim. Sreća je bila kratkog vijeka jer sin nakon 6 mjeseci bježi iz komune i mi radimo kobnu grešku: primamo ga u kuću. Trebali smo ostati dosljedni. Ubrzo nakon toga počinje pravi pakao: krađa, dilanje, zatvor, stanka pa ponovo. Muž i ja smo već neko vrijeme bili u krizi te smo se uskoro i rastali. Droga je uništila još jednu obitelj. Ali ne posustajem, borit ću se do zadnjeg atoma snage u sebi i još uvijek se nadam da će sin otići u komunu i izliječiti se.
Danas vodim udrugu roditelja ovisnika i pomažem roditeljima koji su na samom početku borbe za svoju djecu. Naša neformalna druženja pomažu nam da pomognemo jedni drugima, razmijenimo iskustva te da pokušamo sačuvati ono što nam je najdragocjenije u životu, a to su životi naše djece. Kako nada umire zadnja tako i ja živim u nadi da će moj sin završiti svoj ovisnički put i konačno me učiniti sretnom majkom.
