Batinić Blanka - Svjedočanstvo

Zovem se Blanka Batinić, imam 39 godina, majka sam 2 prekrasna sina Maura i Karla i ovo je moja priča. Priča o dugogodišnjoj ovisnosti, borbi te osobnoj pobjedi nad istom. 

Naime, moja borba protiv ovisnosti započela je prije otprilike 3 godine prvo odlaskom na program detoksikacije kod dr. Ivana Čelića te zatim odlaskom u terapijsku zajednicu Papa Ivan XXIII gdje sam ostala skoro 3 god , do kraja programa rehabilitacije. Te je to u globalu sve trening za utakmicu koja se igra vani po izlasku iz zajednice. 

Stvar je u tome, da drugog izlaza jednostavno nije bilo. Situacija se utoliko zakomplicirala da je jedini mogući ishod mogao biti taj da sad vjerojatno ne bi bila ovdje i ne bi vam bila u mogućnosti ispričati svoju priču jer ne bi bila živa ili poduzeti nešto i spasiti si život. Postalo je bezizlazno, narušila sam kako svoje zdravlje, tako i odnose u obitelji maksimalno. Izlaza više nisam vidjela, oko mene su se počeli graditi sve veći i veći zidovi koje više nisam imala ni snage ni volje zaobilaziti ni preskakati. Našla sam se u bezizlaznoj situaciji. I tad sam sama sebi rekla ili sad ili nikad. Donijela sam životnu odluku koja će mi promijeniti život iz korijena a da toga tada ni sama nisam bila svjesna. Nisam znala što me čeka ni koliko će teško biti ali svako moguće rješenje bilo je prihvatljivije i bolje od pakla u kojem sam se u tom trenu nalazila. Točnije ne samo tada, već zadnjih 20 god. 

Počela sam se drogirati sa svojih 16 godina, ubrzo nakon preseljenja svoje obitelji, po dolasku iz Splita, grada u kojem sam se rodila, u Zadar. Gdje nigdje nikog nisam znala , u najgorim godinama, odvojena od bake koja me odgojila. Još k tome dodatno je zakomplicirala stvar činjenica da mi se majka jako rano teško razboljela a otac radi posla je bio stalno odsutan. U tom trenutku, daleko od grada u kojem sam odrasla, uz bolesnu majku i oca kojeg nije bilo, uz tada još malenu sestru slaba kakva sam bila, utjehu sam pronašla u društvu koje me uvelo u začarani svijet droge. 

U početku je služilo razonodi no prije no što sam se i uspjela snaći našla sam se u začaranom krugu pakla ovisnosti iz kojeg se više činilo nemoguće izvući. I tako su prolazili dani, godine. 

Da ne bi bilo zabune, jedini krivac za moju sudbinu sam ja sama, jer sam uvijek imala pravo izbora no ja sam u tom trenu izabrala naizled „ lakši put“ koji će se kasnije pokazati kobnim. 

Moja sestra koja je odrastala u istoj obitelji, jednako odgajana, krenula je u jednom potpuno drugačijem smjeru normalnog života tako da kriviti bilo kog drugog osim sebe samog znači podržavati takvo ponašanje i nalaziti opravdanje za to isto ponašanje što samo može produžiti agoniju. 

Dug period prije odlaska u zajednicu, odnosi s obitelji bili su jako narušeni jer su oni cijelo vrijeme gledali taj moj autodestruktivni način života u kojem su sad već bila i moja dva sina, no nisu ništa mogli napraviti dok ja istinski nisam sama sebi odlučila pomoći. 

Nakon što sam obavijestila svoju obitelj da moram potražit pomoć, oni su donijeli odluku poduprijeti me te je tako i dan danas .Preuzeli su te naredne 3 godine kompletnu brigu o djeci, a uz mene bili cijelo to vrijeme. Majka , otac i sestra. Ja sam mogla biti mirna i sigurna da će moja dva sina biti u potpunosti zbrinuta, imati svu ljubav i materijalnu sigurnost, te se u potpunosti posvetiti radu na sebi. 

Moram istaknuti da je u procesu rehabilitacije iznimno važna podrška obitelji, te smatram da bi bez njih jako teško postigla ovo što sam danas. U „program“ su bili uključeni svi oni te je u moj program oporavka sudjelovalo jako puno ljudi. Stručni tim zajednice u kojoj sam bila djelovali su i radili sa mnom na jedan način a moja obitelj je utjecala na drugi. 
Još je jedna stvar velika zabluda kako ovisnika pa tako i bližnjih koje sami ovisnici u to uvjere. Da se problem može riješiti otklanjanjem fizičke ovisnosti. Ne, tada prava, istinska borba tek nastupa. Najlakši dio posla je skinuti se s droge ali treba ostati čist a za to je potrebna velika volja, želja i upornost. Potrebno je doći do uzroka problema a za to je potrebno vrijeme. Potrebno je u potpunosti promijeniti ovisnički mentalitet, ovisnički način razmišljanja, modificirati karakter ,te osobine i izvrnute vrijednosti koje su nastale kao posljedica dugogodišnjeg drogiranja. A to je najteži posao. Suočiti se sa samim sobom, to prihvatiti i krenuti mijenjati. U tom dijelu nastupa zajednica kao takva, stručni tim operatera, psihologa, socijalnih radnika, koji te upoznavaju, ukazuju na ono što ne valja i vode te na tom putu ka mijenjanju istog. Koji se smiju i plaću skupa s tobom, živciraju kad ti ne ide a sve od želje da se pomogne. 

Naučila sam da je život zapravo prekrasan i da ima smisla itekakvog ako ga živiš normalne glave. Jer u onom stanju nije imao apsolutno nikakvog smisla niti me išta moglo razveseliti i nasmijati unatoč činjenici da imam dvoje djece. 

U zajednici sam puno toga dobila, prvenstveno životnu disciplinu i red koji dotad nisam imala jer ga nema nijedan ovisnik budući se sve svodi samo na jedno, a kasnije, spoznaju da vrijedim, da sam sposobna za puno toga jer sam puno svojih vrlina otkrila upravo tamo, stekla sam samopouzdanje, a riješila jako puno problema kao što su sebičnost, egoizam, rađenje stvari na svoju ruku. itd.. 

Da mogu nešto promijeniti, vjerojatno bih se puno prije obratila nekom za pomoć te moja agonija ne bi trajala toliko dug period. Da nisam bila u zajednici, ne bi imala priliku upoznati se na ovaj način i steći toliko znanja i iskustva te životno iskustvo zajednice ne bi mijenjala ni za šta. Te na kraju krajeva ne bi imala priliku, promijeniti svoj život iz temelja. Priliku da očvrsnem, dignem glavu, pokažem da vrijedim, te na kraju krajeva postanem čovjek koji sam danas. 

Mladima, a pogotovo ovisnicima, želim poručiti da razumijem, da zaista razumijem situaciju u kojoj se nalaze i da nije bezizlazna kakvom se čini. Da postoji izlaz, da postoji rješenje. Da se jave, udruzi, zajednici, bilo kome , da je izlaz tu, samo ga treba prihvatiti. 

Zajednica Papa Ivan XXIII je zajednica koja u Hrvatskoj djeluje od 1997. god te na području Hrvatske ima 4 kuće. Prvenstveno je usmjerena na rad s ovisnicima kroz tretman i resocijalizaciju. Djelovanje zajednice zasniva se naravno na kombinaciji rada i vjere, no veliki i glavni dio djelovanja je program psihosocijalne podrške. 

Unutar zajednice stručni tim zajedničkim snagama idu svi ka istom cilju. Spašavanju života. Za većinu njih to nije posao već poziv te tu žive i rade 24 sata. Sve njih zajedno smatram svojom drugom obitelji, obitelji koja mi je spasila život. Stoga koristim i ovu priliku još jednom zahvaliti se svima njima mada sam s većinom i sada u kontaktu. To su redom : Voditeljica ustanove Gordana Cavicchi, operateri Toni Ljiljanić, Željko Ravlić, Niko Kelava, Maja i Ivo Ničkov, te psiholozi i socijalni radnici Paula,Marta,Ivan,Klara koji su svaki na svoj način ostavili velik trag na mene i moj život. 

Odnosi s obitelji su se popravili do razine neprepoznatljivosti, te nailazim na prihvaćanje i pozitivne povratne informacije općenito i od okoline a sve radi toga što sam ja sada dobro i živim normalan život. Kako mi je jedna pametna sugovornica jednom rekla, kako zračiš tako privlačiš. Radim i živim normalan život s obitelji i djecom. 

Po izlasku iz zajednice zaposlila sam se u Udruzi Nada, udruzi za suzbijanje i prevenciju ovisnosti, gdje imam priliku poučena svojim iskustvom pomoći ljudima koji su u istom problemu u kojem sam ja bila. 

Priliku mi je pružila jedna prekrasna gospođa, predsjednica udruge Nada gđa Ivanka Matulić. 

Poziv sam osjetila još u zajednici te su moji planovi vezani za isti jako veliki, no razlika je što su sada normalne glave i razmišljanja ciljevi i dostižni.

Podijelite članak